Važnost i uloga roditelja u poticanju čitalačkih vještina djeteta

Autorica teksta: dr.sc. Eva Anđela Delale, prof psih, voditeljica književnih susreta, grupa podrške i edukacija za roditelje u sklopu projekta ‚‚Moje pravo na pokret, govor i čitanje’’ u Centru za edukaciju i savjetovanje Sunce.

U okviru projekta ‚‚Moje pravo na pokret, govor i čitanje’’ provodili smo radionice s roditeljima predškolske i školske djece. Cilj radionica bio je upoznati roditelje s osnovnim načinima motiviranja i pobuđivanja interesa kod djeteta za čitanje i čitalačke aktivnosti te im pomoći u ostvarivanju aktivne uloge u razvoju djetetovih predčitalačkih i čitalačkih vještina. Roditelji su bili okupljeni u malim grupama i zasebnom prostoru istodobno dok se u malim grupama radilo s njihovom djecom. Djeca su bila podijeljena u grupe u skladu s dobi i njihovim teškoćama (djeca bez teškoća u razvoju i djeca s teškoćama u razvoju). Četiri grupe roditelja sastajale su se jednom tjedno u prostorijama Centra za edukaciju i savjetovanje Sunce tijekom osam susreta.

Grupe su bile zamišljene kao istodobno edukativne i grupe podrške za roditelje, budući da je međusobna razmjena iskustava i resursa u grupama za roditelje važna, naročito u grupama roditelja koji imaju djecu s teškoćama u razvoju. Cilj roditeljskog sudjelovanja bio je povećati utjecaj roditelja na dijete kako bi se kod djeteta povećala sigurnost i samopouzdanje pri čitanju (veći osjećaj uspjeha, uzbuđenje i znatiželja) ili da bi dijete uopće zavolilo čitanje (roditelji su  promišljali o tome tko je njihovo dijete, što ga zanima, kako zadovoljava svoje potrebe i koja je uloga čitanja u tome) te su razmjenjivali iskustva o tome kako se prilagoditi dobi, jezičnim sposobnostima i interesima vlastitog djeteta. Roditelji su imali priliku naučiti niz zabavnih čitalačkih aktivnosti koje mogu primjenjivati sa svojom djecom te su nesebično razmjenjivali iskustva vezana uz linkove, web stranice, primjerice s pričama za uspavljivanje i stjecanje higijenskih navika, „trikove“ i načine za lakše samostalno savladavanje lektire, resurse vezane uz stručnu pomoć te najrazličitije aktivnosti i mogućnosti za njihovu djecu.

Komunikacija roditelja i djeteta u kontekstu čitanja

Iako su okosnica projekta bile čitalačke aktivnosti, roditelji su imali priliku promišljati o tome kako je za poticanje bilo koje aktivnosti kod djece najvažniji odnos koji imamo s njima i način na koji potičemo njihovu samosvijest. Odnos je kvalitetan kad nas najvažnija osoba u našem životu vidi, kad doživljavamo da smo drugima važni ovakvi kakvi jesmo pri čemu naročito djeca traže potvrdu svog postojanja i svojih doživljaja u nama odraslima.

Roditelji su razmjenjivali iskustva o atmosferi u kojoj potiču djecu na različite aktivnosti i prisjetili se kako su aktivnosti koje su za njih i za dijete u većoj mjeri obostrano zadovoljstvo, u većoj mjeri povezane s užitkom i nagradom. Uočili su kako je od usredotočenosti na uspjeh i vanjske nagrade i pohvale važnije da u aktivnostima djeca mogu uživati i veseliti se. Naučili su kako je važno da povratna informacija djetetu nije ocjena i procjena („Kako si to lijepo pročitao/nacrtao!“) te da je važnije da opisuju razinu truda koje je dijete uložilo („Sviđa mi se kako si se udubio/la ili pažljivo vježbao/la“) ili da podijele s djetetom osobni doživljaj zadovoljstva („To je za mene? Jako mi se sviđa!“). Roditelji se se osvrnuli na to kako bi za njih i djecu moglo biti konstruktivno malo odgađanje donošenja odluka s pitanjem za dijete „Što ti misliš?“,  jer djeca time uče dublje zaviriti u sebe, ne razmišljaju isključivo o trenutnim željama i na taj način roditelji potiču razvoj njihove samosvijesti i osobne odgovornosti, a dijalog se temelji na ravnopravnijem dostojanstvu.

Roditelji su zapravo kroz čitalačke aktivnosti istražili kako mogu utjecati na razvoj samopoštovanja svoje djece, poticati emocionalni razvoj i emocionalnu otpornost svoje djece. Naročito za roditelje s djecom s teškoćama u razvoju, čitanje, kao i mnoge druge aktivnosti s djecom, nisu moguće bez emocionalne uključenosti, odnosa poštovanja te pozitivne i ugodne atmosfere. Na jednom od susreta tijekom realizacije projekta roditelj je naveo: „Otkad je počelo dolaziti u Sunce, dijete je otvorenije, samouvjerenije, usudi se reći kako se osjeća. Dobilo je samopouzdanje, teren je poznat i pun dobrodošlice. Ovdje se ne boji neuspjeha, ima nova iskustva.“

Što možemo naučiti od roditelja s djecom s teškoćama u razvoju u kontekstu čitanja

Što se tiče poticanja čitanja i poticanja predčitalačkih vještina u užem smislu, znali smo kako se u okviru projektnih aktivnosti izuzetno važno prilagoditi individualnim potrebama svakog djeteta s obzirom na njihove teškoće u neverbalnoj, verbalnoj komunikaciji, u ovladanosti pojedinim vještinama, kapacitetu za slijeđenje uputa pa i mogućnosti rada u maloj grupi, zbog čega se s više djece radilo individualno u maloj grupi.

Čitanje je složena kognitivna aktivnost koja podrazumijeva pretvaranje vidnih simbola u zvučne, odnosno spajanje glasova u riječi koje su dio nekog teksta. Čitatelj razumije pročitani tekst zahvaljujući jezičnim sposobnostima te prethodnim znanjima i iskustvima. Stoga smo se u aktivnostima s roditeljima osvrnuli na neke psihomotoričke i čitalačke aktivnosti kojima se uviđa odnos između glasa i slova te provodili jednostavne aktivnosti u grupi roditelja koje oni mogu zajednički provoditi s djetetom (opuštanje, pisanje po tijelu, stvaranje priče s kockicama). Teškoće u čitanju mogu biti uzrok ili pojačati osjećaj neuspjeha i smanjenog samopoštovanja djeteta, pojačati doživljaj neprilagođenosti na školu te imati dugotrajne posljedice na razvoj djeteta. Naročito je s djecom s teškoćama u razvoju potrebno poticati interes za čitanje te prikladno dopunjavati sustavno poučavanje predčitalačkih i čitalačkih vještina. Rijetko koje dijete s teškoćama u razvoju dosegne tehniku glasnog čitanja koja je u pogledu brzine jednaka glasnom govoru, što je kriterij koji se želi doseći kod djece urednog razvoja. S obzirom na to da su u nekim roditeljskim grupama bili roditelji čija djeca imaju teškoće iz spektra autizma i/ili se neka djeca nisu mogla verbalno izražavati, a neka su uz to imala motoričke teškoće, pitali smo se kako pomoći ovim roditeljima u poticanju čitanja, jer su kriterij koje se želi doseći posve drugačiji od kriterija kod djece urednog razvoja.

Međutim, većina ovih roditelja do sada je stekla bogato iskustvo i znaju kako će pristupiti svom djetetu i kako će osigurati ugodnu atmosferu, naučili su uočiti i prepoznati doživljaje i osjećaje djeteta, umiriti ga ako je potrebno, strukturirati aktivnosti, vrijeme i okolinu kako bi potaknuli razvoj djeteta. Ne samo da komunikacijom prilagođenom individualnim potrebama omogućuju djetetu da stekne osjećaj vrijednosti i pozitivnog doživljaja sebe, osjećaj autonomije i samoučinkovitosti, nego znaju da bez prilagodbe i ugodne atmosfere neće postići ništa osim otpora iz kojeg će uvjeti za učenje biti nemogući, a nezadovoljstvo će im dijete izraziti destruktivnim ponašanjem prema sebi ili osobama oko sebe.

Roditelji djece s teškoćama već su znali kako je izvedba znatno manje važna od ovladavanja zadatkom jer ciljeve mogu postići samo dosljednim poticanjem djeteta i ponavljanjem rutina u ugodnoj atmosferi. Mnogi roditelji su zahvaljujući brojnim izazovima razvojnih teškoća njihovog djeteta, eksperti za svoje dijete i nažalost rijetko im se za taj dio divimo i čestitamo im na strpljenju kojeg imaju. Svakako, neke su aktivnosti, a naročito neka razdoblja u razvoju djeteta za njih izuzetno izazovna, naročito razdoblja promjena poput prilagodbi na predškolsko ili prelaska na osnovnoškolsko obrazovanje, u okviru kojih primjerice prilagodba od mjesec ili dva dana za djecu urednog razvoja može trajati kod djece s razvojnim teškoćama četiri mjeseca ili nažalost zahtijevati nove promjene okoline.

Prvi razgovori oko toga gdje je mjesto čitanja u zadovoljavanju potreba njihove djece u grupama djece s teškoćama u razvoju i jezičnim teškoćama često je bio kako je čitanje nešto što se mora, što je napor ili je vještina čitanja visoka, a razumijevanje malo. Iako čitanje kod neke djece izaziva apatiju i za neku djecu to nije izazov, djeca su rado dolazila na ove radionice zbog načina poticanja čitalačkih aktivnosti. Samo za neku djecu roditelji su procijenili da dijete rado i kvalitetno provodi vrijeme u aktivnostima čitanja. Razmjena u grupi rezultirala je zaključkom kako čitanje može biti prilika za zadovoljenje potrebe za povezanošću s djetetom (izmišljanje priče i čitanje navečer), za kompetentnošću (povratna informacija djetetu kad ulaže trud ili postane vještije) za slobodom i autonomijom (mogu birati i odlučivati).

Utjecaj roditelja i okoline na čitanje

Složili smo se u grupama kako je utjecaj roditelja i okoline na čitanje djeteta višestruk. Roditelj potiče dijete da posegne za pričama, čitanjem i pisanim materijalom (korištenjem priča s malo slova i puno slika, slikopriča, priča na nadopunjavanje, priča s tiskanim slovima i s malim slovima), omogućuje dostupnost priča i igara, potiče odlazak i upisivanje u knjižnicu, obogaćuje okolinu sadržajima koji mogu olakšati čitanje (kockice, karte,…), potiče usmjeravanje pažnje na pisani sadržaj (primjerice titlovi na TVu). Roditelj strukturira vrijeme na način da potiče predčitalačke i čitalačke vještine djeteta: potiče ga da prepričava i ponavlja sadržaj, izlaže dijete i upoznaje ga s konceptima vezanim uz prirodne pojave, povijest, svijet umjetnosti te s drugim složenim pojmovima koje djetetu povećavaju rječnik i znanja koja olakšavaju razvoj pismenosti. Roditelji je model djetetu za čitanje i za izdvajanje vremena za čitanje. Roditelj je zabavan suigrač (ovisno o dobi djeteta pomaže pročitati tekst reklama na ulici, igra „Kaladont“ i „Na slovo, na slovo“ na putovanjima, igra RUMI, šah, izgovara u slogovima nešto što treba spojiti u jednu riječ, sklapa rime u čekaonicama, crta slova na leđima ili u pijesku, priča priče), čime olakšava ovladavanje predčitalačkim i čitalačkim vještinama

Podrška roditeljstvu u kontekstu čitanja

Roditelji su se u grupama imali priliku osvrnuti na roditeljstvo i vlastiti osjećaj osobnog rasta. Primjerice, u jednoj grupi tema je bila sram roditelja kada dijete ne napravi neki zadani zadatak. Osvještavanjem i razmjenom u grupi zaključili su kako je važno ne ispravljati vlastito dijete s razlogom da izbjegnu vlastiti sram, nego kako bi naučili dijete da bude odgovorno. Prisjetili su se kako im je trebalo vrijeme i bilo im je teško prihvatiti da njihovo dijete ima teškoće u razvoju, a neki članovi obitelji to nisu nikada prihvatili. Nakon sadržajnih rasprava zaključili su kako postoji prednost u tome da ne etiketiramo djecu stavljanjem u kategorije (primjerice „autist“ ili prema stupnju teškoća), nego da ih vidimo kakvi su zapravo, pri čemu je važno prepoznati kako su unatoč teškoćama znatiželjna, pažljiva, brižna, vrijedna, pametna i ponekad smiješna.

Rad u ovim malim grupama omogućio je roditeljima da uz puno međusobnog uvažavanja i uzajamne podrške izraze brojne neugodne osjećaje o vlastitoj opterećenosti i snalaženju u obrazovnom i zdravstvenom sustavu u okviru kojih pokušavaju osigurati da se optimalno iskoriste potencijali njihovog djeteta. Roditeljima je teško procijeniti kolike zahtjeve treba postaviti na dijete, a dodatno odrastaju i sazrijevaju u roditeljskoj ulozi zajedno s djetetom, imaju puno pitanja i nerijetko su osamljeni pa i bespomoćni u roditeljskoj ulozi. I u ovom projektu vezanom za poticanje čitanja naveli su kako su nužne brojnije prilike za poticajne sadržaje djeci, no ističu i važnost mogućnosti ostvarivanja vlastitih potreba i izvora podrške roditeljstvu te mogućnosti za odmor. Temeljem njihovih povratnih informacija čini se kako im je ovaj projekt upravo omogućio zadovoljiti dio potreba koje su izrazili, kako za sebe tako i za svoju djecu.

Autorica teksta: dr.sc. Eva Anđela Delale, prof psih, voditeljica književnih susreta, grupa podrške i edukacija za roditelje u sklopu projekta ‚‚Moje pravo na pokret, govor i čitanje’’ u Centru za edukaciju i savjetovanje Sunce.

SLIKE SA RADIONICA ZA RODITELJE:

Projekt ‚‚Moje pravo na pokret, govor i čitanje’’ – razvoj predčitalačkih i čitalačkih sposobnosti kod djece i mladih s teškoćama u razvoju (UP.02.1.1.15.0028) je sufinanciran u sklopu programa Europski strukturni i investicijski fondovi, Učinkoviti ljudski potencijali 2014. – 2020., Europski socijalni fond.

Projekt provodi Centar za edukaciju i savjetovanje Sunce u razdoblju od 6.07.2022. – 6.07.2023. godine na području Grada Zagreba i Zagrebačke županije.

Projekt je sufinancirala Europska unija iz Europskog socijalnog fonda.
Projekt je sufinanciralo Ministarstvo kulture i medija.
Sadržaj objave isključiva je odgovornost Centra za edukaciju i savjetovanje Sunce.
Stajališta izražena u ovoj objavi isključiva su odgovornost Centra za edukaciju i savjetovanje Sunce i ne odražavaju nužno stajalište Ministarstva kulture i medija.
Za više o EU i ESF fondovima: www.esf.hr i www.strukturnifondovi.hr