Tko sam ja? Bože moj, bože! Kako je danas sve čudno! A još jučer stvari su tekle kao obično! Da se možda nisam noću ja promijenila? Čekaj da razmislim, malo se sjećam da mi je bilo nekako drugačije. Ali ako nisam ista, sljedeće je pitanje: Tko sam, zaboga, onda? Eto to ti je zagonetka! I stala je redom razmišljati o poznatoj djeci, njezinih godina, da vidi nije li se možda pretvorila u koje od njih. Sigurno nisam Ada, rekla je, njezina kosa ima jako duge kovrčice, a moja uopće nije kovrčava; isto tako ne mogu biti Mabel, jer ja znam svašta a ona, pih!, malo pa ništa! Osim toga, ona je ona, a ja sam ja, a - jao, Bože kako je to zagonetno! Lewis Carrol, Alica u zemlji čudesa

1. POJAM O SEBI

Svi mi imamo self-koncept, tj. pojam o sebi o tome tko smo, kakvi smo i koliko vrijedimo u odnosu na ostale. Bez obzira na to koliko je naš pojam o sebi u skladu sa stvarnošću, on nas prati i vodi iz dana u dan te snažno utječe na sve što činimo od naizgled nevažnih stvari, poput odabira odjeće ili frizure, do životnih odluka, kao što su odabir zanimanja, radnog mjesta, partnera i sl. Pojam o sebi ima 3 dimenzije: znanje o sebi, očekivanja od sebe i vrednovanje sebe2.

§         Znanje o sebi uključuje svijest o sebi kao biću različitom od drugih i određivanje vlastitih unutarnjih i vanjskih karakteristika koje smatramo tipičnima za nas2. Oni koji mogu istraživati, ispitivati i otkrivati svoje ”ja” obično su bolje prilagođeni. Ako nismo svjesni zbog čega smo u nečemu uspješni ili neuspješni, zašto smo pobijedili ili izgubili, zašto nas neki vole ili mrze, zašto smo sretni ili nesretni, teže ćemo se suočiti s problemima. Da bismo promijenili kod sebe ono što nije dobro, znanje o sebi je nužno. Ako ne vidimo kakvi smo ne možemo se niti početi mijenjati. Stoga je važno vidjeti sebe onakvima kakvi jesmo, a ne onakvima kakvi bismo htjeli biti.

§         Očekivanja od sebe mogu se pojaviti u obliku ”idealnog” i ”očekivanog” ja2. Idealno ”ja” odnosi se na osobine koje bi osoba htjela imati. To su njezine nade i želje. S druge strane, očekivano ”ja” odnosi se na osobine za koje osoba ili ljudi oko nje smatraju da ih treba imati. To su dužnosti, obveze i odgovornosti. Osoba će imati  problema ako se različiti aspekti njezinog ”ja”međusobno ne slažu2. Ako je razlika između stvarnog i idealnog ”ja” velika, osoba je sramežljiva, tužna i razočarana. Osjeća kako nije uspjela ostvariti ciljeve, želje i snove koje je postavila sama sebi ili koje su joj drugi postavili. Ako je razlika između stvarnog i očekivanog ”ja” velika, osoba se boji, tjeskobna je i ima osjećaj krivnje. Čini joj se da nije uspjela ponašati se dobro, odgovorno i u skladu sa svojim dužnostima.

§         Vrednovanje sebe u pozitivnim i negativnim terminima. Rezultat svakodnevnih  procjena što jesmo i kakvi jesmo, s onim što bismo željeli, mogli ili trebali biti jest  samopoštovanje2. Ako su procjene uglavnom negativne, naše samopoštovanje bit će nisko. Obrnuto, ako su uglavnom pozitivne, naše samopoštovanje bit će visoko.

1.1. RAZVOJ POJMA O SEBI

O početku razvoja samopoimanja može se govoriti krajem druge godine života kada dijete postaje svjesno svog tjelesnog obličja i imena i razlikuje sebe od drugih4. Djeca tada počinju  postavljati pitanja kakva su ona zapravo i razmišljati o sebi, što i kako to čine. Postavljajući ta i druga pitanja te tražeći odgovore na njih, nastoje bolje razumjeti sama sebe. Stvarajući sliku o sebi stvaraju okvir za način doživljavanja svijeta oko njih i način komuniciranja s njim. Ulaskom u srednje djetinjstvo (od 6. do 12. godine) mijenjaju se osjećaji djece prema njima samima. Slika o sebi postaje sve složenija i rafiniranija. Počinju shvaćati da imaju jedinstvene kvalitete, stoga se i njihovi samo-opisi uvelike razlikuju od onih u predškolskoj dobi4. Dok se djeca predškolske dobi opisuju u terminima tjelesnih osobina i situacije u kojoj se nalaze, u školskoj dobi djeca u opis počinju uključivati i neke manje vidljive karakteristike, poput osjećaja, osobina, onoga što vole, različitih sposobnosti i ponašanja što ukazuje na sposobnost izgrađivanja generalnog samopoimanja. U toj se dobi počinju doživljavati i u terminima grupa kojima pripadaju (npr. razred, sportski klub, grupa izvanškolskih aktivnosti). U samo-opisima se počinju javljati i elementi usporedbe s drugom djecom, pa često svoje vještine i talente opisuju u odnosu na prijatelje ili vršnjake4.

Ulaskom u adolescenciju sve češće koriste apstraktne pojmove kada govore o sebi1. Slika o sebi više se temelji na osobinama ličnosti, stavovima, vjerovanjima, uvjerenjima i odnosima s drugim ljudima. Pojam o sebi više nije isključiv nego obuhvaća nekoliko različitih uloga zbog čega se samo-opis adolescenata razlikuje s obzirom na različite situacije i okruženja. Naime,  adolescenti se drukčije opisuju i doživljavaju u školi, kod kuće i s prijateljima. U toj dobi pojam o sebi počinje objedinjavati i različite suprotne elemente ili karakteristike4. Tako, primjerice, adolescent može opisati sebe kao tihog i povučenog u društvu starijih osoba, ali otvorenog i komunikativnog s prijateljima. Djeca školske dobi imaju bolje i dublje razumijevanje ne samo toga što jesu nego i svojih vrijednosti i sposobnosti. Uključenost u socijalnu okolinu poput škole ili sportskog kluba potiče ih da se uspoređuju s drugom djecom i sa slikom onoga što bi željeli biti. Takvo vrednovanje sebe u odnosu na idealnu sliku može im donijeti i pozitivne i negativne informacije o njima samima, budući da počinju prepoznavati svoje jake strane i slabosti. Kroz takvo se vrednovanje počinje razvijati samopoštovanje4.

Iz svega navedenog vidimo da se samopoimanje mijenja odrastanjem i sazrijevanjem osobe te da u velikoj mjeri utječe na naš život jer određuje koje ćemo događaje u našem životu smatrati važnima, što ćemo poduzimati, hoćemo li biti zadovoljni onim što smo učinili itd. Stoga je od početka važno djetetu ukazati na važnost pozitivnog razvoja pojma o sebi kako bi razvilo otpornost te se oduprlo svim negativnim i nepovoljnim utjecajima okoline i izraslo u „zdravu“ odraslu osobu.

2. SAMOPOŠTOVANJE

Osim što pokušavaju odgovoriti na pitanje tko sam ja?, ljudi također traže odgovor i na pitanje kakav sam ja? kolika je moja vrijednost? Odgovor na to pitanje predstavlja naše samopoštovanje. Samopoštovanje se definira kao pozitivan ili negativan stav prema samome sebi, dio je pojma o sebi, ali i temeljni preduvjet za osobnu sreću, kvalitetne međuljudske odnose i uspjeh u onome što radimo5. Dakle, samopoštovanje je  vrijednosna i emocionalna komponenta pojma o sebi koja  se sastoji iz dva dijela:

¨       Osjećaj vlastite vrijednosti odnosi se na naše uvjerenje kako imamo pravo biti sretni i kako zaslužujemo postignuće, uspjeh, prijateljstvo, ljubav i ispunjenje2. Osobi niskog samopoštovanja nedostaje bazični osjećaj vlastite vrijednosti, ona ne vjeruje da zaslužuje ljubav i poštovanje od drugih ljudi, osjeća kako je predodređena da bude nesretna te se boji izraziti svoja mišljenja, osjećaje, želje i potrebe.

¨       Samopouzdanje je uvjerenje kako smo sposobni razmišljati, učiti, birati, donositi odluke, svladavati izazove i promjene2. Osoba niskog samopouzdanja ne osjeća se sposobnom suočiti se sa životnim izazovima i nema bazično povjerenje u svoje intelektualne sposobnosti i način razmišljanja.

Da bismo imali visoko samopoštovanje, potrebni su i osjećaj vlastite vrijednosti i visoko samopouzdanje. Bilo koji dio da nedostaje, samopoštovanje će biti nisko što, pak, nagriza naš ljubavni i obiteljski život, onemogućava nas u razvijanju naših potencijala i izgradnji uspješne karijere te narušava osjećaj unutarnjeg zadovoljstva i osobne sreće. Ljudi s visokim samopoštovanjem, dakle oni koji cijene sebe i misle da su vrijedni poštovanja, u pravilu su uspješniji u školovanju, poslu koji obavljaju i imaju zdravije i čvršće odnose s drugima. Takvi ljudi provode manje besanih noći, rjeđe uzmiču pred pritiskom, otporniji su na stres,  skloniji  prihvaćanju izazova, uporniji u rješavanju problema i jednostavno - sretniji su5. Što nam je osjećaj vlastite vrijednosti i vjera u sebe veća, veća je i vjerojatnost da ćemo postići ono što želimo. Nasuprot tome, ljudi niskog samopoštovanja ne vide sebe nužno kao bezvrijedne ili loše, nego jednostavno na sebi teško pronalaze bilo što dobro, lako gube nadu ili se boje da će biti odbačeni od drugih. Poteškoće koje su usko povezane s nedostatkom samopoštovanja su pretjerana sramežljivost i povučenost, sklonost konformiranju, nemogućnost da se izborimo za svoja prava, strah od bliskosti s drugim ljudima ili povlačenje od života2. Vrlo često osjećaj nesreće i očaja idu zajedno s niskim samopoštovanjem. Osobe čiji pojam o sebi ni približno ne odgovara onome što bi one trebale biti, izložene su većem riziku od tjeskobe ili čak depresije5. Nedostatak samopoštovanja uvelike utječe na ishode događaja koji su tek pred nama, javlja se tzv. samoispunjavajuće proročanstvo: očekujući nešto, ponašamo se tako da povećavamo vjerojatnost upravo takvog rezultata. Očekivanje neuspjeha zasigurno utječe na to koliko ćemo napora uložiti u neku aktivnost i koliko ćemo biti uporni kad se suočimo s određenim izazovom. Bez obzira kolika bila naša želja za uspjehom, očekivanje neuspjeha može umanjiti prilagođenu i odlučnu reakciju, što će u konačnici povećati vjerojatnost neuspjeha, a time i potvrditi naša početna očekivanja5. Radi se o začaranom krugu, jer je osobama niskog samopoštovanja svaki put kad ne ostvare svoj cilj, to još samo jedan dokaz da su bezvrijedni i neuspješni. Ostale razloge neuspjeha obično ni ne razmatraju.

2.1. UZROCI LOŠEG SAMOPOŠTOVANJA

Mnogi ljudi imaju nisko samopoštovanje i teško im je prihvatiti pozitivne osjećaje o samima sebi. Poznati psiholog Rogers kaže da je uzrok tomu ponašanje važnih ljudi u našem djetinjstvu2. Naši roditelji, rođaci, učitelji i vršnjaci postavljaju nam u djetinjstvu mnoga ograničenja. Kako samo možeš biti tako glup?; Zar nikad ne možeš ništa učiniti kako treba?; Ne radi to; Zar se ne možeš ponašati kao i sva ostala djeca? Kada nešto ne bismo činili kako treba, često smo bili kažnjeni. Kazne su mogle biti različite, a jedna od najčešćih bila je prijetnja uskraćivanjem ljubavi. Uvjetovana ljubav je ona koju nismo dobili dok se nismo pokorili zahtjevima roditelja ili drugih važnih osoba2. Rezultat takva ponašanja jest nisko samopoštovanje i sklonost donošenja odluka prema potrebama i standardima drugih, a ne prema našim vlastitima. Budući da je odgoj od vrlo velike važnosti u razvoju samopoštovanja,  važno je omogućiti uvažavanje ličnosti djeteta i njegovog mišljenja, ravnopravan razgovor, nenametljive savjete, dosljednost roditelja, njihovo međusobno slaganje i umjerenost u kontroli. Najsigurniji način stvaranja visokog samopoštovanja su roditelji koji i sami imaju visoko samopoštovanje i predstavljaju model svojoj djeci. Tako visoko samopoštovanje najčešće imaju djeca čiji roditelji2:

♦ Odgajaju djecu s ljubavlju i poštovanjem
♦ Prihvaćaju ih
♦ Postavljaju im razumna pravila i očekivanja
♦ Dosljedni su u svojim postupcima
♦ Ne ismijavaju, ne ponižavaju i fizički ne kažnjavaju djecu
♦ Pokazuju kako vjeruju u djetetovu dobrotu i sposobnosti

S ciljem razvoja pozitivne pojma o sebi i samopoštovanja, koji su jedni od najvažnijih temelja za djetetov skladan psiho-socijalni razvoj, najčešće se koristi sljedeća vježba6. Scena iz jednog dječjeg vrtića: odgojiteljica u ruci drži kutiju privlačnog izgleda, umotanu u sjajne, šarene papire, koja privlači pažnju i budi znatiželju. ”Teta, što je u toj kutiji ?” zapitkuju mališani, a odgojiteljica pomalo tajanstvenim tonom odgovara: ”U ovoj kutiji nalazi se nešto najvrjednije i najdragocjenije što si možete zamisliti. Nešto što je jako posebno i što treba njegovati i cijeniti. Sad ćete jedan po jedan zaviriti u kutiju i pogledati što je u njoj, no neka to bude Vaša tajna.” Djeca, jedno po jedno, prilaze kutiji, zavire u nju i sjajnih se očiju, s osmijehom na licu, udaljuju. Što su vidjeli? U kutiji se nalazi ogledalce i djeca su, spremna da pogledaju ono najvrjednije, najdragocjenije, ugledala vlastito lice. Opisana vježba provodi se u okviru aktivnosti jačanja djetetove pozitivne slike o sebi kao preduvjetu za njegov osjećaj  zadovoljstva i kompetentnosti te prirodan razvoj urođenih potencijala kako bi jednog dana ono moglo doseći razinu osobne izvrsnosti.

Kako će dijete rješavati konfliktne situacije, odupirati se negativnim utjecajima, prihvatiti izazove, biti sretno i uživati u životu – uvelike ovisi o razini samopoštovanja3. ”Zdravo” samopoštovanje djetetu je oružje za izazove u životu. Takva djeca uživaju u interakciji s drugima, realna su i optimistična. Nasuprot tome, djeci niskog samopoštovanja izazovi u životu izvor su nezadovoljstva i frustracija. Takva djeca teško pronalaze rješenja za probleme, brzo odustaju i vrlo su samokritična. Privremene neuspjehe doživljavaju kao trajna, nepodnošljiva stanja, pasivna su, povučena i prati ih dominantan osjećaj pesimizma.

3. ZAKLJUČNA RAZMATRANJA

Vjerojatno nema čovjeka koji sebi u nekom trenutku svoga života nije postavio pitanje ”Tko sam, zapravo, ja?”. Neki ljudi to čine vrlo rijetko i ne opterećuju se mogućim odgovorima. Drugi su, pak, opsjednuti njime i spremni posvetiti čitav život tražeći odgovor na nj. Pojam o sebi u velikoj mjeri utječe na naš život jer određuje koje ćemo događaje smatrati važnima, što ćemo poduzimati, koje ćemo ciljeve pokušati dostići, hoćemo li biti zadovoljni onim što smo učinili, koji će događaji za nas biti stresni i kako ćemo reagirati na njih.

Osim što pokušavaju odgovoriti na pitanje tko sam ja?, ljudi također traže odgovor i na pitanje ”Kakav sam ja? Kolika je moja vrijednost?” Odgovor na to pitanje predstavlja naše  samopoštovanje. Samopoštovanje je vrlo važan aspekt pojma o sebi o kojem u velikoj mjeri ovisi naše mentalno zdravlje i prilagodljivost3. Ljudi koji dobro funkcioniraju prihvaćaju sebe sa svojim dobrim stranama i slabostima, ali općenito gledano, misle o sebi dobro. Oni su čak otvoreniji za promjene jer točnije vide svoje slabosti i spremni su ih mijenjati. S druge strane, osoba koji o sebi misli loše ni ne vjeruje da se isplati uložiti trud i vrijeme u vlastito mijenjanje. Ne iznenađuje, stoga, da se nisko samopoštovanje i loša slika o sebi krije u osnovi mnogih emocionalnih i motivacijskih problema počevši od depresije, tendencije odvajanja od ljudi, pasivnog prilagođavanja zahtjevima okoline itd. U nastojanju da se spriječe te negativne posljedice treba ukazati na važnost povećanja samopoštovanja malim, ali sigurnim koracima. Sumnje koje mnogi od nas nose ograničavaju naše mogućnosti - dvojimo jesmo li dorasli novom poslu, sposobni uspješno završiti školovanje ili održati kvalitetan odnos s partnerom. U svim takvim situacijama nude nam se dvije temeljne mogućnosti: dopustiti da sumnje prevagnu i utječu na ono što činimo ili ih prevladati nastojanjem da utječemo na ono što možemo promijeniti i prihvatimo ono što ne možemo promijeniti5. Na taj način možemo postepeno mijenjati negativne aspekte slike o sebi i umjesto njih izgrađivati pozitivne.

Svakodnevni primjer: odlazimo u kupovinu da kupimo novu odjeću. Ona nam na vješalici lijepo izgleda, no nakon što ju isprobamo naša nam negativna slika o sebi kaže: “Predebeo/la si, izgledaš smiješno!”, stoga depresivni odlazimo kući praznih ruku. Pozitivna slika o sebi bi rekla: “Boja ti pristaje, izgledati će odlično sa tvojim najdražim cipelama, hajde, uzmi!”

Budući da velik broj ljudi ne radi dovoljno na svojoj slici o sebi nego se bori protiv nje, ne vjeruju u njeno postojanje i ignoriraju je, opisana tema od izuzetne je važnosti jer pojam o sebi i samopoštovanje utječu na opću prilagodbu osobe, kao i na odabir socijalnih situacija i participaciju osobe u njima te regulaciju ponašanja u situacijama iskazivanja svojih mogućnosti (ispiti, natjecanja i sl.). Naša slika o sebi presudna je, stoga, za našu sreću i uspjeh pa kako bi bili uspješniji u školovanju, poslu koji obavljamo, imali čvrste odnose s drugima i sl., trebali bi uložiti trud u razvijanje pozitivnog odnosa prema samome sebi jer se to uvijek dugoročno isplati.

Tekst priredila:  Martina Trslić, aps. psihologije

4. LITERATURA

1.     Lindenfield, G. (2002). Samopouzdanje tinejdžera, Zagreb: Veble commerce

2.     Miljković, D., Rijavec, M. (2001). Razgovori sa zrcalom, Zagreb: IEP

3.     Pastor, I. (2004).  Samopoštovanje djece s obzirom na spol, dob i mjesto stanovanja, Zagreb: FF

4.     Prvčić, I., Rister, M. (2005). Samopoštovanje je odraz slike o sebi. Preuzeto sa: http://www.vasezdravlje.com

5.     Ribarić - Gruber Ana. (2003). Samopoštovanje.  Preuzeto sa: http://www.trend.hr

6.       Stipančić, M. (2005). Samopoimanje. Preuzeto sa: http://www. dijete.net