Poput prometnih znakova na cesti koji nam pokazuju da li smo na pravom putu i kamo dalje, tako su i emocije znakovi na životnom putu. Emocije pokazuju gdje smo – kako se osjećamo u određenoj situaciji, da li nam je ugodna ili neugodna i daju nam energiju da nešto poduzmemo. Emocije su urođene dispozicije za reakciju na vanjske podražaje, oblikovane evolucijski i odabirom najjačih gena, ponekad neprilagođene modernim okolnostima života i pod neprestanim utjecajem kulturalnih čimbenika: jezika i ponašanja (Čudina-Obradović, 2002).

Sastavnice emocija:

a) svjesni subjektivni doživljaji (kognitivna sastavnica)
b) fiziološka sastavnica (reakcija organizma, unutrašnje promjene)
c) tipično izražavanje (ponašanje)

Podjela emocija:

Znanstveni stručnjaci i psiholozi emocije najčešće dijele na primarne i sekundarne.

Primarne su emocije urođene i univerzalne. Ove emocije svi ljudi doživljavaju i izražavaju, a univerzalnost se odnosi na činjenicu da se one u svim kulturama izražavaju na jednaki način. U primarne se emocije ubrajaju: radost, tuga, strah, ljutnja, iznenađenje i gađenje (Čudina-Obradović, 2002).

Sekundarne su emocije sklopovi različitih emocija i kulturalne varijacije emocionalnih doživljaja (Šverko, 1996).

Laici, ali i znanstvenici imaju tendenciju podjele emocija na pozitivne i negativne. Međutim, važno je naglasiti da nema negativnih emocija, ima samo negativnih ili štetnih reakcija. Adekvatna je podjela emocija na ugodne i neugodne. Sve su emocije dobrodošle i korisne. Emocije nam šalju znakove, upozoravaju nas «pazi opasno je» ili «u redu je, uživaj». Zaključimo da postoje emocije koje nam je ugodno doživljavati i one koje nam nije ugodno za doživjeti. Međutim neugodne emocije daleko su od negativnih emocija jer su i one važne za život kao i za individualni rast i razvoj. Druga je stvar kako emocije izražavamo, kako se ponašamo pod utjecajem emocije. Primjerice ljutnja je važna i korisna emocija koja nam pokazuje da se događa nešto što nam neodgovara. Zahvaljujujući tom signalu možemo nešto poduzeti. Međutim ako ljutnju ne usmjerimo konstruktivno već iz ljutnje činimo postupke kojima štetimo sebi ili drugome, nije ljutnja negativna već taj naš postupak.  Stoga je važno prepoznati emocije i znati kako ih usmjeravati i izražavati.

Danas je vrlo raširen pojam i emocionalne inteligencije koji predstavlja konstrukt „sposobnosti prepoznavanja vlastitih i tuđih emocija, izražavanja vlastitih emocija, razlikovanja među njima i uporabe tih spoznaja za rukovođenje vlastitim mišljenjem i akcijama“ (Mayer i Saloway, 1993, prema Čudina-Obradović, 2002).

AKTIVNOSTI NA RADIONICAMA:

S djecom ovu temu prolazimo na vrlo uzbudljiv, ali i zahtjevan način kroz više susreta. Prvenstveni je cilj osvještavanje osnovnih emocija pri čemu djeca imaju za zadatak uz svaku emociju (6 primarnih emocija koje im se zadaju) nacrtati vlastitu asocijaciju (priču) sa svrhom da se emocije lakše zapamte. Kroz kratke skečeve koje djeca sama osmišljavaju cilj je vježbanje izražavanja emocija. Posebno se putem igrokaza ili rasprava osvrćemo na načine izražavanja neugodnih emocija (tuge, straha, ljutnje) kao i na različite načine nošenja s tim emocijama. Time imamo za cilj osvijestiti postojanje izbora o tome kako se nositi s neugodnom emocijom i kako se ponašati pri njezinom doživljavanju.

PREPORUKE ZA RODITELJE:

-          važno je uvažiti djetetove emocije

-          razgovarati o doživljenim emocijama (što ih je izazvalo, kako osjećam, što osjećam)

-          pokušati prihvatiti djetetovu emociju te razumjeti i suosjećati

-          dopustiti da dijete slobodno izražava svoje emocije (ne ga poslati u sobu ako je ljuto, već razgovarati s djetetom o tome što ga je rasrdilo; umjesto «ne budi tužan» dozvoliti djetetu da se tako osjeća i jednostavno biti uz dijete bez velikih riječi, pozvati ga da priča o tome ako želi, ako ne želi sada pričati prihvatiti i ponuditi da nam ispriča kasnije, zagrliti i pustiti da plače; podržati djetetovo skakanje od sreće)

-          povezati emociju sa situacijom (npr. tužan sam jer se Zlatko ne želi igrati sa mnom)

-          ponekad otvoreno reći tužan/na sam…, ljuti me…, iskreno i veselo vikati od sreće … i tako  biti model djeci u načinu izražavanja emocija i razgovora o njima (Salovey i Sluyter, 1997).

LITERATURA:

1. Čudina-Obradović, M. (2002). Emocije, skripta za studente 2. godine psihologije. Zagreb: Hrvatski studiji.

2. Galetić, G., Šapina, M. (2007.). Ja i moje dijete. Kako biti još bolji roditelj. Zagreb: Centar za edukaciju i savjetovanje «Sunce»

3. Salovey, P., Sluyter, D., J. (1997). Emocionalni razvoj i emocionalna inteligencija, pedagoške implikacije. Zagreb: Educa.

4. Šverko B.  (1996). Psihologija, udžbenik za gimnazije. Zagreb: Školska knjiga.

Tekst pripremila: Sandra Tonšetić

SAVJETOVALIŠTE TREŠNJEVKA

Centar za edukaciju i savjetovanje «Sunce»

Albaharijeva 2, Zagreb

01 383 78 73

www.ti-si-sunce.hr